Kako oživiti Rijeku

Prvi riječki Gradski muzej (Museo civico) sporo je nastajao od 1875. do 1893, kada je bio uspostavljen u prostoru Muške osnovne škole (Talijanska gimnazija), gdje je ostao do 1926. Od 1926. do 1945. djelovao je u prostoru današnjeg Državnog arhiva, iako je konzervator Riccardo Gigante tražio Guvernerovu palaču za muzejsku djelatnost. Građa tog muzeja nakon 1945. najvećim dijelom ušla je u fundus Narodnog muzeja (Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja u Guvernerovoj palači, gdje se spojila s građom Muzeja Nugent te Muzejom grada Sušaka).

Za novi Muzej grada, utemeljen 1994, znatno je važnija povijest Muzeja narodne revolucije, jer je on zapravo njegov prethodnik. Muzej narodne revolucije osnovan je 1961. odlukom Gradskog narodnog odbora u prostoru nekadašnje kuće obitelji Nugent na Trsatu. U vrijeme ravnatelja Boška Končara podignuta je nova zgrada muzeja, na mjestu originalnog pomoćnog zdanja kompleksa Guvernerove palače. Projektant bijele kocke bio je arhitekt Neven Šegvić, a zgrada sa stalnim postavom bila je svečano otvorena 26. studenog 1976. Godine 1990. postala je vrlo upitna koncepcija muzeja te je njegova agonija trajala do 1994. i uspostave Muzeja grada Rijeke.

Freska Gustava Klimta

Kako muzej nije posjedovao ozbiljniji fundus, pretežno se orijentirao na galerijsku djelatnost i projekte koji uključuju vanjske suradnike. Pod ravnateljem Ervinom Dubrovićem muzej je bitno obogatio građu i jednostavno prerastao zgradu. Uz niz povoljnih okolnosti, upravo je proglašenje Rijeke za Europsku prijestolnicu kulture 2020. omogućilo prelazak institucije u monumentalnu barokno-klasicističku palaču nekadašnje Rafinerije šećera. Taj budući muzejski kvart, koji uključuje Muzej moderne i suvremene umjetnosti (od 1949. do 1955. također u Guvernerovoj palači!), Dječju kuću i Gradsku knjižnicu, te ponešto dislociranu zbirku torpeda, trebao bi biti najvažniji trag EPK u Rijeci.

Osnivanje Rafinerije šećera u Rijeci početak je strahovitog industrijskog uspona grada. Dekret o privilegijama potpisala je carica Marija Terezija 1. listopada 1750. Kapital udruženja skupljen je na osnovi dionica do visine od dva milijuna fiorina, odnosno 2000 dionica po tisuću fiorina. Sama je carica imala dvanaest dionica, grof Chotek tristo, a nizozemski dioničari 444. Prvi je naziv udruženja bio Urbano Arnold i društvo, a uprava je iz Trsta prebačena u Rijeku 25. travnja 1752. Već 1754. proizvodilo se dovoljno šećera za potrebe austrijskih zemalja. Neko vrijeme bila je to najveća privatna kompanija cijele Monarhije. U rafineriji radilo je sedamsto ljudi, a godišnje se proizvodilo između dvadeset i trideset tisuća centi rafiniranog šećera i osam do devet tona sirupa. Direktor Pierre Vierendeels započeo je 1782, po projektu Andree Menninija iz Trevisa, gradnju monumentalne upravne zgrade (današnji Muzej grada Rijeke) u stilu baroknog klasicizma. Zgrada je bila dovršena 1786. i najmonumentalniji je takav objekt u Hrvatskoj. Nizozemci iz uprave bili su i prvi masoni u Rijeci. Poduzeće je poslovalo do 1828. Razlog propasti bio je u širenju prerade šećerne repe. U istom kompleksu poslije je zaživjela Tvornica duhana (1850–1945), koja je bila do 1918. najveća u Monarhiji. Nakon Drugoga svjetskog rata tu je dugo djelovala tvornica i ljevaonica Rikard Benčić.

Upravo obnova i pregradnja tog industrijskog kompleksa, nasuprot željezničkoj postaji, budi nadu da će se grad uspjeti redefinirati i da će na ruševinama industrije doći do uspješne transformacije prema muzejsko-turističkom središtu.

Sama zgrada Rafinerije šećera impresivna je u svojoj monumentalnoj discipliniranosti i nudi tri dvorane koje su fascinantne same za sebe: onu s freskama s capriccio-arhitekturom s kraja 18. stoljeća, sa štukaturama, te s freskama Giovannija Fumija s kraja 19. stoljeća. U tom prostoru trebala bi biti postavljena i izložba posvećena Gustavu Klimtu, kao najatraktivnija u cijelom programu EPK.

Gustav Klimt, Ernst Klimt i Franz Matsch osnovali su Udruženje umjetnika koje se povezalo s arhitektima Fellnerom i Helmerom, poznatim graditeljima kazališta (Varaždin, Rijeka, Zagreb). Uslijedio je njihov posao na dekoriranju novog kazališta u Rijeci (1885). Oko lustera na stropu šest je velikih, ovalnih, uljanih slika, najveća slika postavljena je iznad scene, dok su dvije manje, sa po dva anđela, iznad dviju loža. Oko tih slika, odnosno oko imena Gustava Klimta, Muzej grada Rijeke trebao bi ponuditi i zvučni sadržaj, a ne samo fascinantnu zgradu. Stavljajući izložbom slike u kontekst vremena i prostora Monarhije, muzej dolazi priliku da snažno iskorači na kulturnu pozornicu Europe. Da li će originalne slike ostati u toj zgradi, ili će, nakon restauracije i izložbe, biti vraćene u kazalište – koje je u katastrofalnom građevinskom stanju – tek treba vidjeti.

S takvim iskorakom Muzej grada Rijeke – uz impresivnu zbirku torpeda, tog okrutnog riječkog izuma i proizvoda, te brod Galeb – dobiva priliku uvelike sudjelovati u transformaciji Rijeke.

Napominjemo da bi u neposrednoj blizini nove zgrade muzeja trebala ubrzo zaživjeti i dva nova hotela, dok se veliki kompleks Hilton Resort dovršava na Biviju. Ono što pak zabrinjava jest da se hotel Bonavia u dogledno vrijeme neće otvarati – jer nema gostiju!

Upravo su hoteli obilježili vrhunac industrijskog uspona grada u vrijeme Austro-Ugarske. Rijeka je 1914. bila tek malo manja od Zagreba i Beograda, no mnogo bogatija. U gradu je djelovalo dvadeset hotela (nasuprot zagrebačka tri!), a Deak, Bristol, Hungaria i Hotel de la Ville (Index), bili su jedan do drugog, blizu kolodvora. Vjerojatno je upravo spoj kulture i hotelijerstva ono što može oživiti Rijeku.